DJAVOLICA
14 min čitanja
Noć, kao noć, bijaše sasvim obična. Mračna, besomučna, isunjena rikom automobila koji su tutnjali ulicama, potpuno bezlična u čitavom ciklusu vremena, nimalo različita kao noć pre, nimalo slična onoj koja će doći. Prosto, najlakše je reći, jedna prosječna, ljetna noć. Vazduh, bremenit od vreline koja ga je talasala taj dan, provlačio se jedva primjetno kroz širom otvoren prozor, ne donoseći sa sobom nikakav osjećaj olakšanja. O vjetru, sasvim prirodno, nije bilo ni pomena. Tek bi se, unekad, zavjesa na prozoru lagano pomjerila, kao da su je očešali nečiji nevidljivi prsti. To bi trajalo samo tren.
Soba je bila jednostavna. Širom otvoreni prozori otvarali su prolaz u svijet napolju, dopuštajući bar tom tračku vjetra i vazduha da se ušunja u bezličnu unutrašnjost. Jedan krevet, ne pretjerano širok ali, bar naoko, udoban, okrugli drveni sto potpuno pokriven raznoraznim smećem, kutijama cigara i praznim čašama, par stolica i jedan orman na zidu nasuprot prozora.
Za toliko malo para, soba je bila i više nego dovoljna.
Sjedio je, kao što je i običavao, na ivici kreveta, onako razgužvanog i nespremljenog. Naslonivši laktove na koljena tupo je gledao negdje par stopa više stola, magličastim očima boje tamnog kestena bušeći rupu u zidu koji nije ni primjećivao. Bezizražajno lice bilo mu je neobrijano, a tamna kosa raščupana kao sa namjerom. Bio je nag, bar do pojasa, razvijenije građe od prosječnog čovjeka, bar što se oblika tijela tiče. Na slaboj svijetlosti sijalice koja je treperila maltene na pravilnim razmacima jasno su se mogli nazrijeti obrisi fino isklesanih mišića, stara svjedočanstva o nekadašnjoj snazi. Nije mogao imati više od trideset, premda mu je lice bilo mladoliko, maltene dječačko, kada bi se obrisale guste čekinje koje su mu pokrivale vilicu.
Da svako malo nije podizao ruku kako bi povukao dim cigarete, ili drugu ruku ne bi li otpio viski iz prilično umrljane čaše, stvorio bi se utisak da lebdi negdje između svijetova.
S vremena na vrijeme, pak, njegove bi se oči trgnule iz ništavila i upravile prema mobilnom telefonu koji je ležao kraj njega na krevetu, udobno smješten između izgužvane posteljine. Par trenutaka bi ga uporno gledao, kao da čistom snagom volje želi prisiliti prokletu napravu da oživi. Uzalud, telefon je ćutao, nepokretan, samo komad plastike koji ne služi ničemu. Uz blago savijanje gustih obrva, muškarac bi sklonio pogled sa njega i upravio ga ponovo u istu tačku na jezivo prljavom zidu, gubeći se u mislima. Onda bi povukao dim, par trenutaka ga zadržao u sebi, te lagano ispustio, malo kroz nos malo kroz usta, u ionako zadimljenu unutrašnjost sobe koja, uprkos prozorima, nikako nije mogla da se izvjetri. Taj se obred ponavljao iznova i iznova na redovnoj bazi, neprekidan, provlačeći se kroz minute koji su se, gotovo sa mukom, pretapali u sate. Sa gotovo ravnodušnim strpljenjem, čekao je.
Lagana melodija trgnula ga je iz misli i poremetila dotad savršenu grobnu tišinu sobe. Ljeno, skoro nevoljno, pogledao je u telefon koji je sijao i lagano podrhtavao na čaršavu. N.N., pisalo je na osvjetljenom ekranu. Ispustivši dim iz pluća, nehajno je bacio usijani opušak u malo viskija što je ostalo u čaši i pridigao telefon uvetu. Sa gotovom neprimjetnim uzdahom, pritisnuo je dugme.
– Halo – glas mu je bio hrapav od cigareta, ne naročito dubok.
– Imaš li novac? – htio je da zna glas sa druge strane žice.
– Da – odgovorio je u telefon. – Kod mene je, kao što smo se dogovorili.
– Dobro. To je dobro. Pretpostavljam da si na zakazanom mjestu?
– Jesam.
– Odlično, ostani tu gdje jesi. Moj će kontakt ubrzo doći do tebe da preuzme novac. Sve je tu, pretpostavljam?
– Naravno – u glasu mu se osjetio tračak mrzovolje. – Do poslednje pare.
– Iskreno se nadam da je tako – gotovo šapatom prodahta drugi glas. – Za tvoje dobro. Vrlo dobro znaš da on ne prašta greške tako lako.
– Toga sam itekako svjestan Brzi! – sada više nije bilo sumnje; glas mu je podrhtavao do suzbijanog bjesa. – Ne pretvaraj se da ti je stalo do mene, nego pošalji tog svog čovjeka da mogu da završim sa ovom farsom već jednom! U redu?
– Nadam se da si zaista svjestan, prijatelju! – Brzi je već siktao preko žice. – Niti jedan od nas ne bi volio da se nešto izjalovi, zar ne?
Nije se udostojio ni da odgovori. Ćutao je, čvrsto stisnutih zuba, namrštenih očiju gledajući u tamu noći.
– Kroz pola sata doći će moj kontakt – nakon neugodne tišine progovori Brzi, ponovo vrativši staloženost u glas. – Predaćeš joj novac i konačno možemo završiti sa ovom pričom…
– Njoj?
– Da, da, nisam li ti rekao? Nadam se da nećeš imati problema pošto je u pitanju žena. Znajući tvoju prošlost, cijenim da ćeš, kako da kažem…biti i više nego uljudan!
Na trenutak je zastao dok su mu misli o ovoj novoj informaciji sijevale umom. Niti u jednom trenutku nije mu ni palo na pamet da pomisli da bi Brzi mogao poslati ženu; štaviše, nije znao da Brzi uopšte ima žene pod svojim okriljem. Nije mogao da se suzdrži a da se ne nasmije. Sada je, napokon, bio siguran da mu Brzi ne sprema kakvu stupicu.
– Nije nikakav problem – odgovorio je nakon trenutka. – Samo se potrudi da ne kasni, dojadilo mi je čekanje cijeli dan!
– Ne brini se, neće, tačna je kao sat. Vidjećemo se ubrzo!
– Jedva čekam – odgovorio je sa priličnom dozom sarkazma u glasu prije nego što je spustio slušalicu.
A sada, čekanje. Ponovo…
Brzi je bio u pravu. Okruglo trideset minuta nakon što je bacio telefon na krevet, začuo je jedva čujno kucanje na vratima sobe. Žurno je ustao sa kreveta uspravivši se u punu visinu te očima preletio preko sobe tražeći kakav komad odjeće. Našao ga je, obukao nespretno što je brže mogao, i zakoračio ka vratima.
– Da? – progovorio je kroz drvo snažnim glasom.
– Poslao me je Brzi – glas koji mu je odgovorio bio je tih, jedva čujni od šapata, a ipak nežan, melodičan. – Mogu li da uđem?
Posegao je za rezom i sklonio je, istovremeno drugom rukom okrećući ključ u bravi. Vrata su bučno zaprotestvovala kada ih je raširio i našao se licem u lice sa kontaktom.
Krv mu je u trenutku proključala.
Da, bila je žena, kao što je Brzi i rekao. Itekakva žena! U srednjim dvadesetim, stajala je na dovratku gledajući ga sa ljubopitljivom radoznalošću očima modre prljavo zelene boje, oivčenim dugačkim trepavicama koje su se povijale naviše. Lice joj je bilo…savršeno. Ženstvene, prelijepe crte krasile su joj blago zaobljeno lice, oko koga se spuštala potpuno plava kosa koja joj je padala na ramena u potpuno ravnim nizovima. Bila je neznatno niža od njega, sitne, gotovo krhke građe, što joj je davalo naročito dražestan izgled. Zbog dugačkog kaputa nije mogao da joj vidi tijelo, ali su obrisi prilično zagolicali njegovu maštu.
Nasmijala je se.
– Planiraš li samo blenuti u mene ili ćeš me pustiti da uđem? – upitala je, blago povivši obrvu uvis.
– Da, oprosti – smogao je snage da joj odgovori, istovremeno se pomjerajući u stranu kako bi je propustio. – Uđi, slobodno.
Na visokim potpeticama graciozno je ušetala u skučenu prostoriju, ovlaš je osmotrivši pogledom. Onda se okrenula ka njemu i zagledala u njegovo lice. Tek kada su se njene oči spustile naniže i blagi osmijeh zatitrao joj na usnama, shvatio je da nije imao majicu na sebi.
– Oprosti – uz osmijeh je rekao, primjetivši gdje gleda. – U žurbi da otvorim vrata zaboravio sam da se obučem.
– Nemam zašto da oprostim – odgovorila je, sada ponovo usmjerivši pogled na njegovo lice. – Ja sam Anja.
– Drago mi je – pružio je ruku i prstima obuhvatio njenu. – Ja sam…
– Znam ko si – prekinula ga je sa osmijehom. – Brzi me je sve uputio. Da li ti smeta da se malo raskomotim?
– Ne, nikako, slobodno – nasmijao je se. – Rekao bih ti da se osjećaš kod kuće, ali čisto sumnjam da ovo liči i na kakvu kuću!
– Slažem se – odgovorila je, dugačkim prstima otkopvčavajući dugmad. – Koliko si dugo ovdje?
– Ne mnogo – slagao je bez razmišljanja.
– Aha… – ponovo se nasmijala. – Dovoljno dugo da napraviš ovoliki krš? Ili ovde nema spremačica?
– Pa dobro – nije mogao da se ne nasmije iako je bio uhvaćen u laži. – Malo više od toga, ali nije bitno… Hoćeš li da popiješ šta?
– Viski bi bio dovoljan – odgovorila je nehajno, laganim pokretima otpasujući pojas.
Bez riječi se uputio prema stolu na kome je bila napola prazna flaša, podigao je i prosuo tekućinu u jednu od mnogobrojnih čaša koje su se nalazile na stolu. Čvrsto zatvorivši poklopac i odloživši čašu, okrenuo se.
I osjetio kako mu krv još žešće gori.
Skinula je kaput i prebacila ga preko naslona obližnje stolice. Nosila je na sebi laganu haljinu ružičaste boje, koja joj je dopirala tek do sredine bedara, ogolivši joj dugačke, vitke noge. Linija joj je bila elegantna, jedva sakrivena ispod nabora haljine sa dekolteom koji je skrivao okrugle, ženstvene grudi, tek ostavivši pedalj zategnute kože.
– Jesi li završio? – nestašno ga je upitala primjetivši njegov očigledni pogled koji je tapkao po njenom tijelu. – Sviđa li ti se to što vidiš?
– Da, izvini – malo ga je iritiralo to što je ispao kao napaljeni tinejdžer, ali se ipak nasmijao. – Priznajem da mi se sviđa!
– Nisam ni sumnjala – nasmijala je se, zakoračivši prema njemu i otevši mu čašu iz ruke; prinjela ju je usnama i lagano otpila, sve vrijeme ne skidajući oči sa njegovih. – A sada, kada si završio sa odmeravanjem mog tijela, da li mogu da znam gdje je torba?
Bez riječi joj je pokazao na ugao sobe gdje se, između kreveta i ormara, nalazila neugledna torba, očigledno dupke puna. Lagano je odšetala do nje i polako se savila u kuku. Silueta njene zadnjice ispod uske haljine bila je bolno primamljujuća. Potpuno bez njegovog učešća, ili bolje reći suprotno njegovoj volji, osjetio je kako mu krv usijanom brzinom juri u kurac, koji lagano poče da se budi.
– Čini se u redu – jasno je konstatovala nakon podrobne inspekcije sadržine torbe, tokom koje je sve vrijeme bila okrenuta suprotno od njega, dopustivši mu da, slučajno ili ne, do mile volje uživa u prizoru njene zategnute guze. – Odradio si dobar posao…
– Samo ono što sam morao – odgovorio je maltene refleksno, ogroman napor volje usmjerivši na borbu da prekine nagli rast koji je osjećao u boksericama.
– Vjerujem da će šef biti zadovoljan – rekla je, ponovo se zagledavši u njegove oči. – Zapravo, znam da jeste!
– To mi je drago čuti – usiljeno se osmjehnuo, i dalje vodeći borbu sa samim sobom.
– Ne sumnjam! – nasmješila se, pažljivo ga proučavajući; a onda, lagano, njene se oči spustiše sa njegovog lica, niže čvrstih preko grudi i stomaka, sve dok ne zastadoše na priličnom ispupčenju na njegovim bermudama.
– Vidim, mnogo ti je drago! – sa bezobraznim osmijehom na usnama prošaptala je, usmjerivši oči nazad na njegovo lice; nije mogao a da ne primjeti zavodljivi, neodoljivo privlačni plamen u njenim očima.
Očiju i dalje prikovanih na njegove spustila je čašu na površinu stola i, bez upozorenja, slobodnu ruku stavila na njegov pulsirajući kurac.
– Šef je zaista zadovoljan – gledala ga je opasno, đavolski, neodoljivo jebitačno dok je rukom gore dole prelazila preko njegovog kurca koji je sa svakim njenim dodirom rastao sve više i više, toliko snažno da je osjećao kao da će eksplodirati. – A moj je zadatak da se pobrinem da i ti budeš zadovoljan. Jako zadovoljan!
Nije stigao ni da progovori, da ispusti ikakav zvuk osim dubokog, isprekidanog disanja, a ona je već bila na koljenima i spuštala mu bermude i bokserice niz butine. Stajao je kao zaleđen gledajući nadolje u njeno lice, uprativši široki osmijeh kada je ugledala nabrekli kurac u svojim rukama; srce mu je lupalo kao podivljalo, kao namjerno da prokrči sebi put kroz njegove grudi.
Oblizavši usne jezikom, lagano je prešla njima preko njegovog kurca. Nije se žurila, nimalo, tako da se činilo kao da traje cijelu vječnost, vječnost tokokm koje je erupcija struje prostrujala njegovim venama. Osjećaj je bio toliko dobar da je bolilo…
Ni sam nije primjetio kada su uzdasi počeli da se probijaju iz njegovih grudi. Glava mu je bila u haosu, tupom ništavilu bez misli, sjećanja ili osjećanja. Samo ta pakleno vrela, bolna žudnja koja je poput tečne vatre talasala preko njegovog tijela dok mu je pušila kurac sa takvom vještinom, savršenstvom, da se mogao zakleti svim što mu je bilo sveto da nikada bolje pušenje nije imao…
Njene usne prelazile su dužinom njegovog kurca, šaljući valove zadovoljstva kroz njega svaki put kada bi se pomjerile, isprva lagano da bi najednom naglo ubrzale takvom žestinom da se osjećao kao da će eksplodirati. I taman kada bi pomislio da neće više izdržati ona bi zastala, te ponovo laganim tempom stala da kruži jezikom oko komada mesa, klizeći usnama gore-dole duž cijele njegove dužine. To ga je izluđivalo!
Isto tako naglo kao što je počela, stala je i uspravila se. Vatra u njenim očima je sijevala kao olujno nebo dok ga je gledala, polunasmijana, vidno uzbuđena i tako prokleto zavodljiva da ga je bolilo da je gleda.
Nije čekao ni trenutka. Zgrabio ju je snažnim rukama i privukao sebi i, prije nego što je shvatila šta se dešava, naslonio svoje usne na njene i jezikom pronašao njen. Ljubili su se strasno, divlje, kao da im svaki poljubac znači život ili smrt. Ne želeći ili,čak, ne mogavši da se odovje oteturali su se do kreveta gdje su pali, on preko nje, ne odvajajući usne niti za trenutak. Strast je kolala njihovim tijelima dok su im srca udarala u ritmu ratnih doboša, gromoglasno i silovito, toliko da su mogli osjetiti tuđe, pripijeni jedno uz drugo.
Nije ni primjetio kada joj je tačno skinuo haljinu. Samo vrijeme kao da je zastalo, postiđeno pred njihovom strašću koja je usijavala vazduh u ionako vreloj prostoriji. Sjaj sijalice činio je da joj koža izgleda gotovo zlatnom dok joj je skidao grudnjak kako bi otkrio bujne, savršeno okrugle grudi čije su bradavice bile ukrućene maltene kao njegov kurac. Snažnim rukama prelazio je preko njene kože, preko stomaka, preko grudi, stiskao ih, slušajući božansku melodiju njenih vrelih uzdaha dok je vrhom jezika prelazio preko njenih bradavica, preko cijelog njenog tijela…
Tange su završile negdje na podu usred prljavštine. Na trenutak, samo na trenutak, pogledao je njenu skroz obrijanu pičku, vlažnu i vrelu do usijanja, prije nego što je gurnuo jezik unutra. Počela je da vrišti od zadovoljstva dok je lizao, stezala ga je nogama oko vrata u očajničkom naporu da nekako oslobodi taj nalet energije što je grmila u njoj. Kao ni ona ranije, nije žurio. Igrao je se sa jezikom, čas dublje čas pliće, dok su mu njeni uzdasi grmili u ušima i glavi, strast dosezala tačku usijanja a želja da uđe u nju graničila se sa ludilom…
Osjetio je blaženu slast kako protiče kroz njega kada je prodro u nju, zanemarivši oštar bol kada su se njeni dugački, sređeni nokti zarili u njegova leđa. Vrisnula je kao nikada do tada, zadrhtavši od zadovoljstva koje ju je preplavilo, opijena slašću kakvu samo seks donosi… Jebao ju je isprva lagano, nježno, da bi kasnije ubrzao i prodirao u nju sve jače, sve brže, žešće, mamivši sa njenih usana uzdahe koji su se nadovezivali u hipnotišuću melodiju koja je još više podsticala njegovu strast…
Napokon, osjetio je kako se prelijepo tijelo pod njim grči kako su se talasi orgazma prelivali preko nje u nizu, njen je vrisak odjekivao malenom sobom…
Zastali su, nakratko. Duboko dišući, mokri od znoja koji se slivao niz njihova tijela, gledali su se pravo u oči, ne pomjerivši ni mišić. Usnama okrznuvši njegove, ona se izvi pod njim i naguzi, nudeći mu se.
Ušao je lagano, dopustivši uzdah da mu pobjegne sa usana. Izašao je, takođe polako, uživajući u njenom gotovo molećivom disanju dok ga je gledala pravo u oči, žudeći za nastavkom… Nije mu trebalo dvaput reći…
Njena guza izgledala je savršeno otpozadi dok je ulazio u nju, silovito ga zabijao u vrele dubine njene pičke, ne želeći da uspori, da prestane, da ikada, ikada, izađe iz nje. Jebao ju je što je snažnije mnogo, ne mareći, niti osjećajući, za umor koji se prikradao; uživao je u njoj potpuno, kako se samo može uživati u ženi…
Svršili su zajedno. U tom trenutku uspaljene strasti nije razmišljao, nije osjećao ništa sem želje za orgazmom, koji ih je oboje protresao jačinom zemljotresa. Njeni uzdasi postali su slabiji, nekako lepljivi, dok je pokušavala da pribere misli potpuno raznesene eksplozijom slasti koja je gorila u njoj…
Rekla je samo dvije riječi.
– Želim još…
Kada se probudio nije znao niti koliko je sati. Tren posle, uvidio je da ne zna niti koji je dan, ni godina. Ležao je na leđima u gomili isprepletane posteljine, potpuno gol, žmirkajući kako bi privikao oči na svijetlo koje je kuljalo kroz prozor. Čim je došao sebi osmjehnuo je se… Prošla noć bila je… Još se šire nasmijao kada je shvatio da ne može ni da pronađe riječ kako bi je opisao. Duboko udahnuvši, pogledo je do sebe. Anje nije bilo tu, samo prazna postelja.
Skočio je, potpuno razbuđen, i zamrzao se u mjestu. Ona je sjedila na stolici dok su se zraci jutarnjeg sunca prelivali po njenom golom tijelu. Gledala ga je pažljivo, ispitivački. Njeno lice, isto ono lice koje je bilo crveno od strasti prošlu noć, bilo je hladno kao srce zime. Njene oči, oči koje su gorile vatrom požude sjajnije od sunca, bile su kao oči zvjeri. U jednoj je ruci držala čašu viskija. U drugoj pištolj.
– Pozdravlja te Brzi…
