Posljednji dani Štrosa

Muškarci su me oduvijek privlačili. Bilo stari, bilo mladi, ružni i lijepi. Samo da imaju dobar kurac. Ne mora biti veliki, dapače, nevelik pimpek mi je isto super, samo da je čvrst.

Još kao klinac čuo sam da se ti moji istomišljenici okupljaju na više mijesta u Zagrebu. Jedno od njih bio je Strossmayerov trg, u grmičima. Sjećam se da sam jednom, kad sam još išao u prvi razred srednje, sa prijateljem išao to provijeriti. Zatrčali smo se u jedan od grmova, a tada su kao zečevi izletjeli dva pedera i počeli trćati preko Zelenog vala.

Ni sam tada nisam vjerovao da ću par godina kasnije i sam biti dio tog društva. Bilo je to jednog četvrtka… Ljetna večer. Sišao sam s tramvaja na glavnom trgu, i krenuo prema Štrosu.

Adrenalin mi je drastično skočio. Počeo sam se približavati grmićima. Bio sam već sasvim blizu. Stao sam i vidio kojih petnaestak ljudskih silueta na stražnjem kraju Akademije znanosti i umjetnosti. Petnaest pedera. Krenuo sam prema njima.

Ulazim među njih, oni me gledaju, ja gledam njih. Bilo je tu starih pedera, sasvim mladih pedera, još dječačića, svih vrsta… Diraju se za kurac.

Primječujem transeksualca, čovijek između 30 i 40 godina, ima pripijene traperice, štikle, topić, našminkan je i ima dugu crnu periku. Približavam se njemu, gledamo se. Primam ga za kurac, vidim da je tvrd. Kleknem, otkopčam mu hlaće ispod kojih ima čipkaste crne najlonke. Primam mu kurac u ruku i stavim ga u usta. Svi ostali pederi nas okružiše i gledaju.

Nitko ništa ne priča, ovdje vlada komunikacija očima. Čvrsto ga držim za guzu i pušim mu ga. Nema velik kurac, al je dobar, u formi. Nakon nekog vremena svrši mi u usta. Ima ukusnu spermu. Dižem se i polako odlazim. Ostavljam društvo. Transeksualac isto odlazi, u drugom smijeru.
Bilo je to jedini put kad sam potražio zadovaljstvo na Štrosu. Bilo mi se posrečilo pa sam pronašao dečka u međuvremenu. I danas s njim znam proći pored Štrosa kad šećemo gradom. I ponekad skrenem pogled, pomislivši hoću li vidjeti našu pedersku braću…