Samo nas dvoje u samoći 1/2
Izašla sam u dvorište očekujući samo da uživam u svežem večernjem vazduhu i da gledam zalazak sunca iza drveća, ali vazduh je bio tako lep da sam morala da doživim više. Želela sam da zaista doživim tu noć koja se polako nadvijala nada mnom. Obula sam sandale, krenula kroz dvorište ka stazi i niz stene, a zatim nastavila nizbrdicom sve do mirnog jezera. Sunce je zašlo iza drveća, nebo je bilo obasjano različitim bojama koje su se reflektovale na vodi.
Gledala sam kako zvezde počinju da svetlucaju na nebu i obgrlila sam se rukama dok se vazduh počeo hladiti ali veoma prijatno, gašeću vrelinu koja je bila tokom dana. Dok sam gledala kako se mesec izdiže iznad drveća, mogla sam da vidim odraz mesečine na vodi koja se veoma blago, skoro neprimetno talasala. Prišla sam bliže vodi, ostavila sandale na obali i umočila stopala. Voda je bila toplija od vazduha i gazila sam dublje gotovo bez razmišljanja.
Kada sam pokvasila rub letnje haljine, ušla sam dublje, do kukova, a zatim do grudi. Osećala sam kako mi se bradavice stežu dok sam se okretala ka obali. Nisam nameravala da plivam, ali voda me je zvala. Vratila sam se do obale, skinula haljinu i bacila je na obalu. Potpuno gola i slobodna, osmeh mi nije silazio sa lica. Dva brža koraka i skok, zaronila sam dublje u vodu.
Bilo je tako oslobađajuće plivati na ovaj način, obučena samo u vodu i mesečinu. Smejala sam se dok sam plivala bez ikoga u blizini. Pustila sam da voda miluje moje telo, da mi lagan vetar golica lice. Ljudi traže raj u nekim drugim dimenzijama, na nebu, duboko u umu… ali ovo je bio raj za mene. Raj na zemlji. Plivala sam i plivala, opuštala se, uživala u mogućnosti da osetim život.
Ali tada sam se onako refleksno osvrnula ka obali i primetila da se pored moje haljine nalazi još jedna mala gomila odeće i patike za trčanje. Okretala sam se oko svoje ose dok sam plivala, nadajući se da ću videti vlasnika te odeće, ali nisam videla ništa. Bilo je nezgodno jer – kako da izađem ako je neko u blizini? Gola sam.
Plivala sam prema sredini jezera da bih bolje osmotrila okolinu. Da bih ga pronašla pre nego što on pronađe mene. Sa druge strane stena od mesta gde je bila položena odeća, bio je čovek meni nepoznat. On je sedeo na obali, udobno zavaljen u pesak. Bio je udaljen ali definitivno je gledao u mom pravcu. Instinktivno sam pokrila grudi iako sam bila potpuno prekrivena vodom. Mada, on je verovatno već sve video.
Pokušavala sam da odlučim da li da se vratim, uzmem odeću i nestanem. Ili je bilo bezbednije ostati u vodi dok on ne odluči da ode. On je ipak doneo odluku umesto mene kad je ustao i počeo polako da zalazi dublje u vodu. Kada mu je dopirala do grudi, zaronio je i počeo da pliva prema meni. Razgovor sa strancima u jezeru definitivno nije bilo nešto što ikada uradila, ili planirala da uradim. Ali sada bukvalno nisam imala drugog izbora.
Plivao je iznenađujuće sporo i trebalo mu je vremena da se približi. Konačno, kada je bio nekoliko metara od mene, progovorio je. „Zdravo.“ Nisam bila sasvim sigurna šta da mu kažem, pa nisam ništa rekla. Samo sam ga pogledala i osmehnula se. Bila je to tako čudna situacija da nisam znala kako da nastavim. Nije da sam se stidela, ali nisam bila sigurna šta osećam.
Sada izbliza, mogla sam da vidim njegovo lice, bio je veoma privlačan i izgledao je kao da ima između trideset i trideset pet godina, ali nikada nisam bila dobra u pogađanju. Ramena su mu bila snažna, verovatno od plivanja ili neke druge aktivnosti, ali nisam mogla da razaznam ništa više od njegovog tela.
Poznavala sam vrlo dobro taj kraj jer sam još od vremena kada sam bila mala dolazila ovde. Ta vikendica u blizini jezera ostala je meni nakon perminuća roditelja i koristila sam je svakog vikenda da se opustim i uživam. Ceo taj vikend niko nije dolazio na jezero, pa sam se iznenadila što sam nekoga uopšte videla, a dotičnog nisam videla nikada.
Umetnik u meni je klinički procenjivao njegove crte lica, čvrstu vilicu, kosu koja je izgledala prilično bujno, čak i u vlažnom stanju. Njegov vrat je takođe izgledao snažno, ali se lako stapao sa njegovim ramenima koja su bila žilava. Shvatila sam da sam ga predugo gledala kada je počeo tiho da se smeje. Njegov smeh je bio zarazan i ja sam počela da se kikoćem.
„Ne zameri mi. Ne znam baš šta da kažem u ovoj situaciji.“
„Ni ja ne znam šta da kažem, pa sam pomislio da ću jednostavno početi sa – zdravo.“ Pružio je ruku da se rukujemo iznad vode, što je bilo veoma zbunjujuće. Ali čudan intiman gest je tek usledio kada mi je sklonio kosu sa očiju. Veoma čudno od potpunog stranca. Ipak, nekako se činilo ispravnim. Pokušala sam da ga procenim, možda ga zapravo poznajem odnekud.
Kao što rekoh, dolazila sam ovde sa porodicom poslednjih dvadeset godina od kada je tata kupio vikendicu. Ko zna, možda smo se sreli nekada ranije. „Jesi li ikada bio ovde ranije?“
„Pre mnogo, mnogo godina.“ odgovorio je. Dopao mi se njegov osmeh.
„Iz nekog razloga mi deluješ poznato, ja dolazim ovde od kad znam za sebe… dolazila sam i kao dete.“
Instinktivno smo lagano plivali ka obali sve dok mi stopala nisu dodirnula peskovito dno jezera. Glava i vrat su mi bili izloženi, ali sve ostalo je bilo pokriveno. I on je takođe stao, samo nekoliko metara od mene. Usledio je tihi trenutak dok smo se samo posmatrali. Da, bio je veoma lep. Kada se malo izdigao, buljila sam. Ostatak gornjeg dela tela bio je u skladu sa grudima i ramenima. Vitki mišići, sa samo malo dlačica, dovoljno da naglasi njegovu muževnost.
Lice mu je bilo veoma ljubazno. Male bore na ivicama očiju sugerisale su da se mnogo osmehivao i smejao. Bila sam radoznala šta on ovde radi i kakva je njegova priča. Nisam znala šta da radim u ovakvoj situaciji ili šta da kažem da bismo nastavili razgovor. Vratila sam se na ono sa čime sam se osećala prijatno i samo sam ga neko vreme posmatrala. Činilo se da mu je prijatno što ga posmatram.
„Da, ja sam dolazio ovde nekoliko puta kao dete.“ Konačno je rekao: „Ali bih se tebe definitivno setio.“
„Ovo nije situacija na koju sam navikla. Nikada ranije nisam videla plivače na jezeru noću. Mmada proteklih par dana nije bilo ljudi ni danju.“
„Oduvek sam voleo ovo mesto zbog toga koliko je usamljeno a opet tako slobodno. Mislim, ja sam veoma društvena osoba, ali ponekad ti jednostavno treba pauza od svega. Na taj način možeš zaista da ceniš ljude koje imaš.“ Klimnula sam glavom u znak slaganja. Tako sam se i ja osećala. Trebalo mi je malo vremena da budem sama kako bih mogla da cenim ljude koje volim, umesto da se osećam obaveznom da provodim vreme sa njima.
Imala sam još samo dva dana pre nego što se vratim u grad, nazad na posao, nazad na te beskrajne poruke i zujanje telefona. „Zapravo.. osećam se isto. Baš kako si i sam opisao. Zaista volim ljude, ali… nekada mi je potrebna pauza. Toliko radim tokom nedelje da je vikend samoće prava stvar da napunim baterije.“
Klimao je glavom dok sam govorila i počeo je da mi se približava. „Možda se činimo poznati jedno drugom jer nam trebaju iste stvari.“
Činjenica da smo oboje napustili grad da bismo proveli neko vreme ponovo otkrivajući sebe, i da su nas naša putovanja spojila ovde, bilo je fascinantno. Pritom oboje goli. To je moralo nešto da znači, zar ne? Da jebote, pa i on je go! – tada mi se ta činjenica ukazala, činjenica koju kao da sam namerno potisnula svo to vreme.
Napravila sam još jedan korak ka obali. Znala sam da će ovaj potez otkriti sve više i više mog tela dok sam išla. Posmatrala sam njegovo lice dok sam to radila. Posmatrala sam kako se ivica njegovih usta malo podiže. Pretpostavljam da mu se sviđalo ono što je video, ono što je mogao da vidi. Ipak, nije prišao bliže. I bila sam nervozna da sam pogrešno protumačila njegove poglede i osmehe. Pa, bilo je zabavno iskustvo dok je trajalo. A sada je bilo vreme da se povučem u svoju samoću.. ponovo.
Kraj 1 dela
